Kod nas je nastupila jesen, bolje receno zima gledajuci po niskim  temperaturama za ovaj dio godine.

Hladno je i kazu da se ocekuju velike hladnoce.  Lisce je opalo sa drveca a po putu se jedva moze hodati od plodova divljeg kestena. Neki dan sam u setnji pokupila nekoliko i napravila malu dekoraciju za sto u dnevnoj sobi.

I usput se sjetila kako je to bilo davno, kada smo u skoli, u drugom razredu osnovne skole (skola Petar Dokic na Cengic Vili 2),pravili neke figure od cackalica i kestenja, zirova i sisarika.

Dobro se sjecam kako je to izgledalo, ja  sjedim u kuhinji i pravim figure koje sam dobila uraditi  za "zadacu".

Vatra pucketa i toplo je u kuci, pored mene za stolom sjedi moj Brat i cacka nesto oko tranzistora, Ustvari uporno se trudi da nadje radio stanicu Luxenburg. Sedan godina je bio stariji od mene To je tada u njegovim godinama bila fora. Da nadjes frekvenciju radio  Luxsenburga i da cujes koju novu "stvar" je bio mali dogadjaj.

Te 69.godine kod nas u srcu Balkana nije se tako lako moglo doci do novih muzickih informacija.

Tranzistor  je  bio  glavna "igracka" za zabavu omladine.

Iako su mnogi zudjeli da cuju novu muziku izvana, na domacoj muzickoj sceni vladali su PROARTE, 4M KORNI GRUPA INDEXI, Sigurno sam neke zaboravila a vi koji citate ovo ako ste iz moje genracije, daj javite se i dodajte malo vasih razmisljanja iz tih vremena. Tada  nije bilo kompjutera  i igrica. Vise smo se druzili, i pricali i nismo  imali svako svoju sobu i TV aparat kao danas.
To vrijeme,  je bilo po mnogo cemu zaista drugacije od ovog suhoparnog, individualistickog i asocijalnog zivota od u kojem danas zivimo. Tu prvenstveno mislim na zivot koji se vodi ovdje gdje ja zivim, u Svedskoj.
U to vrijeme malo smo imali, jedne cipele , jedne pantolone jedna jakna....

ali imali smo nesto drugo.

Ovdje gdje stanujem ispred zgrade ima lijep parkic  za igru sa  ljuljackama, pijeskom za igranje. Sve ima sto treba ali nema djece da se igraju. Ponekad, doduse vrlo rijetko,  se desi da vidim neko dijete kako se igra tu.

Mi smo se uvijek igrali zajedno, u vecim grupama i ulazili bi u kucu samo da nesto calabrcnemo i poslije opet napolje. Niko nije bio gladan ali vecina (ne govrim o izuzecima) je imala skromno i skromno se zivjelo.

Jesen, jesen,

JOs i sada mogu sebi dozvati u mislima izgled i miris kada bih usla u ostavu sa hranom i zimnicom.

Jabuke mame mirisom iz vrece, tegle sa tek pripremljenom zimnicom se  vragolasto osmjehuju sa  polica  velike stalaze.  Djem od sljiva, kompoti, marmelada od dunja i sta se sve nije pripremalo.

Da tek ne nabrajam one "kisele stvari" pa do kralja svake bolje zimnice AJVAR. Moja majka stavljala bi po nekoliko dunja na ormar u spavace sobe. I taj miris  dunja na ormaru dugo bi se zadrzavao prakticno sve do kad bi duboko zakoracili i zimu. Sobe se nisu tako puno grijale pa su i dunje mogle ostati dugo svjeze a da se ne  isuse.

OD KESTENA DO AJVARA, malo zbrda i dola i pitate se mozda odkud ovaj tekst medju drugim tekstovima o bilju. Jednostavno ova dva godisnja doba sto dolaze, jesen i zima, u meni po obicaju  bude  nostalgiju koja raste i kuliminacija nastupa dolaskom predbozicnih i novogodisnjih praznika. Nedostaju mi JUG i TOPLINA.

Nedostaje mi guzva oko tih praznika dosta dragih ljudi oko mog stola. Zasto ne mogu i kada cu vec napokon da serviram sto za vise od 4-5 ljudi. Svi moji dragi  su na Jugu.

i zato kazem "Jesen stize dunjo moja"